Dvorac bez tajni i barokni grad

Dvorac Trakošćan

trees in the park and Trakošćan castle in the background

Sjedili smo vani, na terasi bistroa i pili bijelu kavu. Bili smo Anja, Goran i nas dvoje. Do nas za stolom jedan poznati komentator s televizije. Dan sunčan i relativno topao za studeni, ali kad sjediš u hladu nije baš najugodnije. Iznad nas Dvorac Trakošćan. Iz naše perspektive izgleda prekrasno. Na vrhu brijega, izdiže se iz šumaraka koji ga okružuju. Ljubazna gospođa u srednjim godinama nam naplaćuje popijeno, te polako krećemo uzbrdo, prema dvorcu. Žuto lišće svuda uokolo izgleda još zlatnije pod jarkim suncem. Puteljak vijuga između stabala. Na malom proplanku se odjednom ukazuje jezero. Slika iz putopisnih žurnala, iz npr. Kanade. To mi je prvo palo napamet. Stariji par šeta uz jezero. Još je jutro, pa nema previše posjetitelja. Nastavljamo dalje prema, vjerovatno, jedinom dvorcu koji nema niti jednu tajnu, svoje duhove prošlosti, utvare koje se javljaju u mrkloj noći i sablasne glasove koje čuju stanovnici obližnjih sela i slučajni putnici namirnici koji se slučajno zateknu podno dvorca.

a lake near Trakošćan castle surrounded by trees

two ladies in front of the arc in Trakošćan castle

U Trakošćan je najbrže doći autocestom iz Zagreba prema Mariboru, pa tik prije graničnog prijelaza Macelj, skrenuti desno i voziti se svega 10 kilometara do parkirališta u podnožju velebnog dvorca. Inače, parking se naplaćuje i košta 15 kuna. Pa,onda, ako želite posjetit sam dvorac morate izdvojiti još 40 kuna po osobi. Službeno je ovaj dvorac najposjećeniji u Hrvatskoj s preko 40.000 posjetitelja godišnje. Dvorac je podignut još u 13. stoljeću kao manja osmatračka utvrda. O imenu se dvoji: da li je dobio po tračkoj utvrdi koja je navodno postojala u doba antike ili po vitezovima Drachenstein koji su u ranom srednjem vijeku gospodarili ovim krajevima. Najdulji vlasnici dvorca bila je obitelj Drašković, sve do 1944. kad sele u Austriju, a dvorac biva nacionaliziran. U njemu se od 1954. godine nalazi muzej sa stalnim postavom. Jezero podno dvorca je umjetno i vjerujem da kad stisne prava hladnoća izgleda bajkovito pod ledom i bijelom kulisom uokolo.

two couples sitting on the wall and the wood and clear sky in the background

A lady near the castle

Nakon sat i pol uputili smo se lokalnim cestama prema Varaždinu, udaljenom 40 km, prolazeći kroz Bednju, Lepoglavu (poznati KP dom) i Ivanec. Jakob Lovrenčić je stvorio lik Petrice Kerempuha, a ovaj književnik je ujedno i poveznica dva mjesta koja danas posjećujemo, jer je jedno vrijeme bio provizor kod Draškovića u Trakošćanu, a dobar dio svog života je proveo u Varaždinu gdje je i umro 1842. godine.

cell phone in the hand and beautiful nature in the background

Varaždin – oaza mira

Da smo došli u Varaždin samo dan ranije, točnije 9.11. posjetili bismo taj predivan grad na 104. rođendan, sad već pokojne američke glumice Hedy Lamarr, rođene u Austriji, koju je proslavio još 1933. poznati češki film Ecstasy, a koja je u tom filmu nastupala u glavnoj ulozi s hrvatskim glumcem Zvonimirom Rogozom, te koja je uz to bila i telekomunikacijski genij. Kakve veze ima Varaždin s Hedy? Eto, ona je voljela posjećivati Varaždin kao djevojčica. A vjerujem da bi mnogi voljeli posjećivati Varaždin, samo da dođu prvi put i upoznaju njegove ljepote. Poput nas. Malo je reći da je Varaždin prekrasan…

people walking along the street

Ono što nas je iznenadilo je ustvari kolika količina tišine ispunjava ulice ovog grada. Mi nismo bili u neki kasni sat ili u ranu zoru, niti je to bio hladni zimski ponedjeljak, a grad obavijen sablasnom maglom i svi uživaju u svojim domovima, pred televizijama ili play stationima. Mi smo bili u Varaždinu u subotu, od jedan do pet sati popodne. Vrijeme je bilo idilično za ovo doba godine – sunce, bez daška vjetra, temperatura od čak 15 stupnjeva. Grad je jednostavno odisao mirom i tišinom. Tek pokoji prolaznik i tek poneko u praznim kafićima i restoranima. Samo da napomenem da Varaždin ima preko 40.000 stanovnika. Pa sam se zapitao: pa gdje su svi ti ljudi?! Većina gradova koje smo posjetili naprosto “gore” subotom. Tisuće ljudi se muva ulicama, sjede na terasama barova, šopingiraju… ali ovdje jednostavno nema nikoga. Svakako, odmor za dušu i nerve i idealno za fotografiranje, ali ipak, nekako bih volio da je bilo bar malo šušura i gužve.

a square with chairs tables and parasols and church in the background

a street with colorful houses and a tree

Ovako smo Goran i ja lutali praznim baroknim ulicama, tražeći detalje i razne ljepote da ih slikamo, a Anja i Marijana su za to vrijeme popile po capuccino i pojele po komad torte u jednom od barova na varaždinskom glavnom trgu, koji se proteže ispred Gradske vijećnice, a kojeg varaždinci od milja zovu Korzo. Jedna od takvih vrijednih zgrada je i prva gradska osnovna škola koja je još 1779. godine stajala na istom mjestu, a 1842. obnovljena u najljepšu klasicističku građevinu tog vremena, s natpisom: “Za dobro i korist znanja”. (slika ispod)

a bike locked on the parking place in front of the building

an old well surrounded by colorful houses

Ručali smo u restoranu Palatin, koji se nalazi u produžetku palače Erdody, koja datira još iz polovice 18. stoljeća, a u kojoj se danas nalazi varaždinska muzička škola. Unutrašnjost restorana je sređena sa stilom, a hrana koju smo naručili je bila ukusna, porcije sasvim dostatne. Za svaku preporuku. A jeli smo pretepenu juhu, jelena u lugarskom umaku, te pačja prsa u umaku s marmeladom od brusnice.

Prekrasne slike Starog grada, utvrde građene od 14. do 19. stoljeća, s Kulom stražarnicom, te mnogih palača i pročelja vrijednih kuća i vila, ostat će u sjećanju do slijedećeg susreta s ovim prekrasnim gradom, koji je u jednom kratkom razdoblju 18. stoljeća bio glavni grad Hrvatske.

green grass in front of the houses with red roof and blue sky

Smještaj nam je bio u Zagrebu u hotelu The Loop, koji je ove godine proglašen najboljim hotelom s tri zvjedice u Hrvatskoj. Ovo je drugi put da noćimo u tom hotelu i definitivno zaslužuje sve pohvale. To je do sada jedini hotel u kojem smo boravili čijim hodnicima svira diskretna muzika, a miriše nekim prekrasnim mirisom koji odaje luksuz. Ljubaznost osoblja je na nivou, a doručak je uistinu vrlo dobar. Nadam se da će i ubuduće The Loop ostati jedna lijepa priča.

Pravo iznenađenje je restaurant-bar Johann Franck na Jelačić placu. Prvi put smo tu jeli i bilo je vrlo ukusno i obilato. Posebno nas je dojmila krem juha od vrganja. Dobar izbor su bila i mjesta za obje večere. Restaurant Kvatrić na Kvaternikovom trgu i Didov san na Kajzerici. Domaća spiza,puno mesa i piva,bez filozofije i za dobru cijenu.

 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript