The Rising – ili zašto je teško biti tribute band

Da bi neki band bio tribute band, po mom mišljenju, mora bit vrhunski uvježban s vrhunskim muzičarima i pod 1: izvodit pjesme na svoj način, ali iz duše, ne mareći puno hoće li fizički sličiti onome čiji opus izvodi, ili pod 2: bit identičan onima čiji opus izvode, ali da to dovedu do savršenstva, tako da niste sigurni da li je na bini tribute band ili originalni izvođač. Budući sam veliki Springsteenov fan još od mog osmog razreda osnovne škole, tamo negdje 1981, i budući imam sve Bruceove albume i svojedobno sam znao sve njegove pjesme napamet, a uživo sam bio na njegova tri koncerta (o čemu ću uskoro pisati na ovom blogu), mislim da mogu dosta realno ocijeniti nekoga tko pokušava slušateljima dočarati Bruceov opus. Ako se još taj band javno hvali da su najbolji Springsteen tribute band u Ujedinjenom Kraljevstvu, onda moja očekivanja rastu u nebo.

posters of the performers in front of the concert hall

Kad sam vidio da The Rising, najveći Springsteen tribute band u UK, ima nastup u Oran Moru u Glasgowu dok smo mi tamo, kupio sam nam karte unaprijed. Za svaki slučaj. Oran Mor je jedan apsolutno zanimljiv “lokal”. Naime, nalazi se u staroj Kelvinside župnoj crkvi i proteže se na nekoliko etaža. Pa ćete tako unutra naći Whisky bar, Victorian bar, John Muir Room restaurant, privatnu salu za razne prilike, koncertnu salu, noćni klub i mali teatar s muralom na plafonu kojeg je oslikao Alasdair Gray (poznati škotski pisac, umjetnik, akademik, profesor, muralist i poeta, koji je rođen i cijeli život živi u Glasgowu). Koncertna sala je u podrumu i, po mojoj procjeni, može maksimalno primit oko 1000 ljudi, ali da se dobro natiskaju. U njoj su znali nastupiti i renomirana imena svjetske muzičke scene poput Amy Winehouse, Calvin Harrisa i dr.

the restaurant and the bar and the concert hall in the old church

a waiter takes the food outside from the restaurant

Kako se cca 15 minuta prije početka nastupa skupilo jedva dvadesetak ljudi, pretpostavili smo da neće biti puna sala, iako u zapadnim zemljama zna u zadnji tren doći većina posjetitelja. Ipak, ovaj put se nismo prevarili. U trenutku izlaska banda na binu, s nekih desetak minuta kašnjenja, skupilo se nekih stotinjak ljudi. Možda malo, ali zato su svi bili nabrijani, a vjerujte mi da smo nas dvoje bili među najmlađima na koncertu.

people in the concert hall wait for the performers

A kad je “Bruce” izašao na binu u kariranoj kanađanki, kakvu je Boss nosio još na The Riveru, sa zavrnutim rukavima i Fenderom, nisam mogao sakrit osmijeh. Izgledalo je…vrlo uvjerljivo. Možda je, eto, stomak malo veći, ali nećemo  to uzet za zlo.Tu je bio cijeli E Street Band plus “Patti”. Znači, idu na varijantu br.2. Pa sam se nadao da će i svirka i glas biti identični. Međutim, već s prvim taktovima, dalo se naslutiti da nemaju baš puno sličnosti s originalom. Članovi banda su stvarno bili simpatični, ali Steven alias Bruce, niti ima glasovne sličnosti s Brucom, niti ostatak banda ima sviračke sličnosti E Street Bandu. Zapravo, highlight večeri je bio kad je Steven, u Bruceovoj maniri, htio ispuniti želje publike. Jedan posjetitelj je držao natpis “Brass in my pocket” od Pretendersa.” Bruce” je uzeo natpis i sa smješkom poručio: “We got a smart ass here tonite”, te je naposljetku izveo i tu pjesmu, i to vrlo dobro. Zato mislim da bi bilo bolje da nastupaju izvodeći Springsteena na svoj način, bez namjere da pošto-poto sliče originalu. Vjerovatno bi to sve skupa puno bolje izgledalo. Koncert je trajao dva i po sata, a ono što se mora priznati je da je Steven skinuo Bruceove kretnje skoro pa identično. Band je “prošao” po svim Bruceovim albumima i atmosfera je bila uistinu dobra, ali isto jedva čekamo pravog Bossa i njegovu slijedeću turneju.

a singer is singing on the stage in front of the audience