Kako se izlet u Englesku pretvorio u avanturu (1)

Liverpool se ne može nekome sviđati: može se mrziti ili voljeti. A ne poznam nikoga tko dolazi iz njega da ga mrzi.Sir Simon Denis Rattle, engleski dirigent Berlinske filharmonije, Londonskog i Birminghamskog simfonijskog orkestra.

Moranos je mali lokalni pub u Edgwareu odmah pokraj Canon Park stanice londonske podzemne linije Jubilee. Jerry i njegova ekipa tu često navrate na pivu i čips (ili kako Londončani kažu crisps, a chips su frigani krumpirići). I mene je vodio tu par puta i atmosfera je bila super – svaki put je bilo dosta ljudi, na televizijama utakmice, muzika diskretna, žamor,smijeh… baš onako kako ja volim. Kad sam rekao Jerryju da ćemo Mario (moj mlađi sin) i ja bit u proputovanju kroz London, odmah je pao dogovor da se nađemo baš tu, na pivi i čipsu. Kako je Jerry već navikao, kad je u mom društvu, ide tura za turu, tako smo i sad popili po dvije velike pive i pričali što ima nova od kada smo se zadnji put vidjeli. Naravno, Mario nije bio zainteresiran za naš razgovor, pa je ta dva sata proveo tipkajući po mobitelu. Ah, te mlade generacije… Prespavali smo u hotelu Premier Inn London Euston, odmah do željezničke stanice Euston, tako da nam je blizu uhvatit jutarnji vlak za Liverpool.

two friends in the bar are watching on cell-phones

Budući je Mario navijač sa članstvom u FC Liverpool, a budući je i ogromni fan Dua Lipe, nekako se sve lijepo posložilo da bih ga mogao odvest i na utakmicu Redsa u Liverpool, i na koncert Due u Birmingham. Tu sam mu još ubacio kao bonus iznenađenje utakmicu Wolvesa, koja je ujedno bila i promocija povratka u Premiership, a karte je nabavio Jerry, koji je, isto tako, veliki navijač i član FC Wolverhamptona.
Moj prvobitni plan je bio spavanje u Liverpoolu i Birminghamu, ali cijene u gradu Beatlesa su bile papreno visoke za taj vikend. Totalno ludilo! Skuplje nego London ikad. Tako sam odlučio prvu večer prespavati u Londonu, za koji nam je i bio avion, drugu večer u Wolverhamptonu, a ostale tri u Birminghamu. Kako smo imali dva mala kuferčića, s njima nismo mogli na utakmicu, pa sam pronašao da na željezničkom kolodvoru u Liverpoolu ima prostor za pohranjivanje prtljage gdje bismo ostavili kufere do uvečer. I tu je ustvari i počela naša avantura.

Iskrcavši se iz vlaka na Liverpool Lime Station, zajedno s masom ljudi koji su žurili iz vlaka, svatko u svom pravcu i sa svojim mislima, nas dvojica, onako sretni i ozareni, polako smo se zaputili prema Left luggage depou. Za pultom stoji mladić koji zaprima prtljagu, a kraj njega na konopcu koji je visio od pulta do zida, cedulja “Žao nam je, više nema mjesta, sve je puno.” U trenu hladan znoj, šok i nevjerica. Cijela koncepcija mi se raspala u sekundi. Svejedno, priđemo do pulta, i pitam ja: -Oprostite Sir, da li stvarno nema nimalo mjesta za naša dva mala kuferčića?
-Žao mi je, gospodine, ali nema baš nijedno mjesto. Morat ćete potražiti negdje drugo. Iako, znate, u gradu je ovaj vikend Grand National 2018, konjske utrke koje su vrlo popularne, pa ćete teško pronaći mjesto za vašu prtljagu, i uopće smještaj. I cijene su abnormalno velike, ako i uspijete doći do neke sobe.
Pa da, tad mi je sinulo zašto su hoteli bili tako skupi u Liverpoolu. Pokušao sam još jednom.
-Ali, molim vas, došli smo iz Dubrovnika samo na današnju utakmicu Liverpoola, a ne smijemo na stadion s prtljagom. Možete li ugurati bilo gdje naše kufere.
-Sve razumijem, ali stvarno mi je žao. Ne smijem to uraditi. Sve je prepuno i morat ćete se snaći na drugi način. Pitajte po hotelima da li vam mogu primiti prtljagu na pola dana. To je sve što vam mogu reći. Bye bye.

Što sad?? Izašli smo sa stanice, sunce upržilo, znoj me oblio, skidam jaknu, najradije bih skinuo sve. Uđemo u prvi hotel, drugi, treći. Svi govore isto: žao nam je, ali budući niste gosti hotela, ne možemo vam primiti kufere. A sve i kad biste htjeli uzet sobu, nemamo nijednu slobodnu. Prošlo je već sat vremena, lutamo po Liverpoolu. Prošli smo više od kilometra. Mario mi govori -Stari, ne mogu vjerovati, došli smo u Liverpool, imamo karte za utakmicu, a nećemo moći na stadion.

-Ma hoćemo, nešto ćemo smisliti. Pitat ćemo u nekom restoranu, u kojem budemo jeli.  Više sam to rekao da nas utješim, nego što sam stvarno mislio da će nam to uspjeti. Promislio sam čak ostaviti kufere u nekom žbunju, pa ih pokupit iza utakmice, ako ih ne’ko drugi ne pokupi prije. Išli smo tako Stanley ulicom, ugledah statuu Eleanor Rigby, pa pitam Marija zna li on tko je bila ta djevojka. -Ej, stari, nemam pojma. I umjesto da razmišljaš što ćemo s kuferima, ti me pitaš o toj nekoj Eleanor.
-Sinko moj, pa to je poznata pjesma od Beatlesa. Ustvari, ime je izmislio Paul McCartney, iako je kasnije pronađen nadgrobni spomenik, na kojoj je ime stvarne Eleanor Rigby. Kraj ove statue, koju je napravio Tommy Steele, je natpis: Posvećeno svim usamljenim ljudima.

statua of woman who sits on the bench on the street in Liverpool

Spuštamo se dalje u centar, kad na desnoj strani Stanley ulice neki hostel. A da pokušamo ovdje? Možda hosteli nisu puni, a i mlađi su ljudi obično u hostelu, pa nam možda prime prtljagu… Uđemo, 7-8 stepenica, popnemo se, prođemo kroz vrata, a za pultom dvije simpatične cure. Ja opet objasnim cijelu situaciju, a one mi odgovore isto k’o i svi do tad. Možemo ostaviti kufere samo ako imamo svoju sobu, u ovom slučaju krevet. -Ipak, kaže jedna od njih, mislim da imamo jedan krevet slobodan u jednoj sobi. Samo da provjerim… Da, evo ima, ali samo je jedan krevet, a vas ste dvojica.  -Ali, govorim ja, nama ne treba krevet, nama samo treba mogućnost da ostavimo kufere. Ukratko, soba je bila tiha jeza. Četiri kreveta, na trima nema što nema, po podu sto nekih stvari, kutije od pojedene pizze, smrad… A WC, što da kažem, bolje da to niste vidjeli i pomirisali. Ipak, po izlasku iz hostela, Liverpool je bio najljepše mjesto na svijetu u tom trenutku. Kao da nam je pao kamen od sto kila sa srca. Letjeli smo gradom.

view from the restaurant towards street

Prvo smo ručali u restoranu Bellini, pa smo se spustili Whitechapelom i Paradise ulicom, te Thomas Steers Wayom do rijeke Mersey. S mjesta na kojem smo stajali, pokraj Salthouse Docka i Canning Docka, pružao se fenomenalan pogled na Merseyside Pomorski Muzej, Open Eye Galeriju, Museum of Liverpool, zgrade s barovima i restoranima, te Freijwheel – Wheel of Liverpool i Echo Arena. Uistinu, šteta da nismo imali više vremena za malo temeljitiji razgled ovog divnog grada. Morali smo žuriti nazad na autobus za Anfield, stadion FC Liverpoola. (Više o samoj utakmici možete pročitati ovdje)

houses and the tower by the river

boats and gondolas in the river dock and big wheel in the background

Nakon utakmice i nakon što smo pošli po naše kufere, te na brzinu prožvakali po hamburger, krenuli smo na stanicu. Kako je bila subota, centar grada je “gorio.” Masa polupijanih, veselih, raspjevanih mladih ljudi – i cura i mladića. Svi lokali prepuni. Ušavši na stanicu, kaos! Stotine ljudi, vlakovi čekaju na peronima. Mi smo hvatali jedan za Birmingham, preko Wolverhamptona. Službenik u uniformi se nešto derao ispred vlaka na liverpulski engleski. Tkogod pozna engleska narječja i dijalekte, zna da je baš taj jako težak za razumjeti, pogotovo onome tko nije Englez. Razumio sam samo da neki vagoni neće otvarati vrata u nekim mjestima, nego samo na zadnjoj stanici u Birminghamu. Uđemo u vagon, nađemo mjesta i sjednemo. Počinje se punit vagon. U pet minuta – dupkom pun. Sva sjedala zauzeta, između sjedala, ljudi stoje na nogama. Neka mladost unosi pune gajbe pića – pivo uglavnom, ali bilo je tu i whiskyja i gina. Vlak polako krene, te nakon pet-šest minuta, na razglasu nešto govore. Tolika je galama da ništa ne čujem. Načulim uši, kad opet govori, ovaj put malo razgovjetnije: vagoni sa zelenim sjedalima neće otvarati vrata do Birminghama. Vagoni s plavim sjedalima će otvarati svoja vrata na svim usputnim stanicama. Gledam sjedala, gledam Marija, pa opet sjedala. Zelena.
-Diž’ se, sine, ovaj ne otvara u Wolverhamptonu.
-Gdje ćemo sad, stari, pa ne možemo se ni dignuti koliko je ljudi.
-Moramo, ‘ajde, diži se i guraj prema drugom vagonu.
S dva kufera u rukama, drž-ne daj, tiskaj, pa “sorry”, pa guraj, razmiči. Društvo u vlaku polupijano, svi nas grle, nešto govore… “Sorry” još jednom, pa još jednom… Eto nas točno na prolazu između vagona. Ne ide dalje. Nas dvojica, k’o sardine stisnuti. Momak do nas pita Marija odakle smo. Kaže Mario iz Dubrovnika. Ovaj gleda sa smješkom i okreće glavom. -Nisi čuo za Dubrovnik, a Split?
-Split! Yes, Hajduk Split! Znam, kako ne bih znao. Veliki sam navijač Stoke Citya, i bio sam prije par godina u Splitu, kad smo igrali protiv vas. Hej David, viče prema prijatelju nekih šest-sedam metara dalje. Ovi momci su iz Splita! Sjećaš se kad smo bili!
Odmah se progura njegov frend, počne nas grliti. Uto krene pjesma u vagonu, neke cure sjede na podu, po jednoj od njih neki mladić prolije slučajno malo pive. Vlak jedva ide, pa stane, pa se opet uputi. Odjednom, svi s nama pričaju… pa neki znaju za Dubrovnik, drugi za Split, treći bili na Plitvicama. Pa, odakle mi u ovom vlaku, pa kako je bilo na utakmici, pa hoćemo li svratiti u Stoke, a u Crewe… Totalni show. Vožnja od jednog sata i dvadeset minuta trajala je dva i po sata, tako da smo došli u hotel u Wolverhamptonu par minuta prije ponoći. Taman je počela i stara, dobra engleska kišica. -Ništa, govorim Mariju, nema nam druge nego da trčimo do hotela.

Nastavak možete pročitati u slijedećm postu.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript