Kupres/Čajuša – mjesto koje nam puno znači

Kroz cijelo moje djetinjstvo snijeg se provlačio kao kakav prekrasan nedosanjani san. Bila su tu šljašteća zlatna svijetla švicarskih Alpa s djed Mrazovima i prekrasno okićenim jelama koje sjaje u tisuće boja. Izgledao je idilično, baš kao u filmovima. Stvarnost je ipak bila malo drugačija. Nije tu bilo ni skijanja, ni okićenih jela, ni šampanjaca, niti glamura. Moja snježna stvarnost se svela na zabiti crnogorskih i bosansko-hercegovačkih planina, s petnaest slojeva odjeće, ispod koje naposlijetku opet prodre voda i hladnoća, i koje su iziskivale pola sata da se odjenu i još pola sata da se skinu. Nisam baš obožavao snijeg i snježne radosti. Ustvari, za prave snježne radosti nisam niti znao. Moj otac je bio pomorac i kad god bi zimi bio doma, mi bismo redovito išli s očevim i majčinim prijateljima na Orjen, Uble, Tjentište… Nitko od njih nikad u životu nije stao na skije, pa tako nisu niti osjećali potrebu da sestru i mene nauče skijati. Da jednom, za promjenu, možda pođemo na Bjelašnicu ili Jahorinu ili možda u Sloveniju, pa da nas daju u ski-školu, da vidimo da li nam to ide ili ne. Nisu baš to imali u planu. Ovako je bilo puno ljepše i jednostavnije. Nosili bismo jedne sanjke i u kratkoj pauzi između sjedenja i jedenja, napravili bi koji spust između stabala u nekom šumarku, gdje bi osim nas bile još samo srne i pokoji vuk. Pa kako onda da zavolim skijanje?! Nekako sam bio uvjeren da nikad u životu neću stati na skije. Pogotovo kada sa svojih tridesetčetiri-pet godina i nakon dvije godine Rogle, nisam niti pokušao, iako je moj stariji sin išao u ski-školu, te mu je dobro krenulo.

Trees on the top of the mountain covered by snow.

Jednom prilikom, tamo negdje krajem dvije i treće, zaustavio me jedan moj prijatelj i pitao da li sam ikada skijao. Kad sam mu rekao da nisam, rekao je: “Mali, dvije najbolje stvari u životu su skijanje i seks. Moraš naučiti! Kupres ti je blizu, a za početnika idealan.” I tako smo početkom drugog mjeseca nas troje pošli na jednodnevan pokušaj skijanja na Kupres. Nismo uzeli ni ski-kartu, ni ski-školu…skije na rame i nekih pedesetak metara uzbrdo, pa na njima nizbrdo. I tako cijeli dan. Bili smo mrtvi umorni. Ne znam kako sam uopće dovozio onih 230 kilometara do doma. Ali pala je odluka da slijedeću sezonu dolazimo bar tri dana, te da uzimamo ski-školu.

Skiers on a ski slope.

U siječnju 2005. smo si ispunili obećanje. Od petka do nedjelje bili smo na Kupresu. Odsjeli smo u privatnom smještaju, u kući jednog dragog Kuprešaka Perice, s domaćom spizom i nekoliko partija tresete, te smo u njega iznajmili i skije. Ski-škola se zvala Prvi spust, a instruktori su nam bili jedna Zagrepčanka Petra i fenomenalni profesor Boris Maleš. Nakon prvog dana, i moje totalne nesposobnosti da sastavim deset metara kakvog takvog spusta, mislio sam odustati. Sreća da mi Marijana nije dala. Jer od drugog dana jednostavno sam se zaljubio u skijanje. Kao što sam već prije napisao, niti nakon stotinu padova, nisam posustajao, čak štoviše, jedva sam čekao svaki slijedeći put i svako slijedeće putovanje. Baš kao što mi je Flachau uvijek u srcu kao prvo ozbiljno skijalište u Alpama na kojem sam skijao, tako mi je Kupres uvijek u srcu kao moje prvo skijalište uopće. Tu sam počeo svoju skijašku “karijeru”.

Woman and man are skiing.
Naši prvi “koraci” na Kupresu 2005.

Iako sam napravio par godina pauze od Kupresa, rado sam pristao na ponovni dolazak na Čajušu s prijateljima. Bila je srijeda, prekrasan dan, snijega dovoljno, staze dobro ispeglane, gužva nije bila prevelika, a nas četvorica nabrijani na pravo skijanje. Ipak je radni dan, i tko može doći preko tjedna, puno je ljepše i opuštenije nego vikendom, kada se zbog poveće gužve dosta vremena potroši na čekanje pri ukrcaju na sjedežnicu, a i po stazi su uglavnom početnici i djeca, pa treba biti oprezniji nego inače. Ovako smo se izguštali, te skijali sve do zatvaranja staza u četiri popodne. Uistinu šteta da se može skijati samo po dvije staze cijeli dan. Malo dosadi, ali to znaš i prije nego dođeš, pa se pomiriš sa situacijom.

Skiers are taking a photo near the ski slope.
16.01.2019. Četiri vrsna skijaša…
Trees covered by snow by the ski slope.

Cijena ski-karte je 140,00 Kn, iako nisu bile otvorene sve staze i žičare, pa mislim da ipak nije fer da se plaća puna cijena za polovičan rad skijališta. Osim self-restauranta Ognjište na dnu, koji je proširio svoj unutarnji kapacitet na račun prijašnje terase, tu je i motel-restaurant Tikvice na vrhu, pokraj izaska sa četverosjedežnice.

Building on the top of the hill covered by snow.
Ski slope between the trees.

Samo skijalište proteže se od 1200 do 1550 m/nv na sjeveroistočnoj strani brda Čajuša, tako da su gornji dijelovi staze, do sredine skijališta, uglavnom u hladu, pa staze drže dosta dobro. To se pogotovo osjeti u dane kao ovaj kada nema prevelike gužve i kad su staze do zatvaranja odlično držale. Na Čajuši postoje četiri žičare, i to jedna dvosjedežnica, jedna četverosjedežnica i dvije vučnice (sidra). Iznajmljivanje opreme više se ne odvija u hotelu Adria-ski jer sada je tu novoizgrađena zgrada predviđena za to, odmah do hotela.

Chairlift above a ski slope between trees.
Ski slope full of skiers.

Kada malo razmislim o Čajuši, u ovih 14 godina i tridesetak posjeta ovom skijalištu, sve je uglavnom ostalo isto. Ono što se definitivno promijenilo je vrijeme. Kad smo prvi put došli na Kupres, sjećam se da nam je Perica rekao da, kad počne snijeg padati u studenom, ne prestaje sve do ožujka. Zadnjih godina situacija se stubokom promijenila. Čim zapuše južina pada kiša, a temperature od -25 stupnjeva, kakve su nas znale dočekati nekoliko puta prije devet-deset godina, zadnje tri-četiri godine mislim da su nedostižne. Taj prvi put na Kupresu, skijalište nam je izgledalo svjetski: krcato ljudi, trgovina skijaške opreme, odjeće i obuće na ulasku u Adria-ski hotel, čak dvije ili tri ski-škole, totalni move gdje god se okreneš… Danas nekako nema tog šušta i gušta. I to mi je krivo. Budući postoje topovi za zasnježivanje koji su u pogonu, može se napraviti i održavati jedno uistinu lijepo i dobro skijalište. Kad bi non-stop radile sve žičare i bile uređene sve staze, kad bi se radnici na žičarama ponašali malo profesionalnije i ljubaznije, kad bi muzika na skijalištu bila primjerenija skijaškom ugođaju, kad bi se opet otvorila neka trgovina i dovela neka ski-škola, mislim da bi sve opet živnulo i stvarno bi bio gušt izgubiti osam sati u putu za jednodnevno skijanje.

Kupres

Gradić Kupres se nalazi 10 km sjevero-istočno od skijališta Čajuša, na istočnom kraju Kupreškog polja podno brda Stožer, na kojemu se nalazi jedan ski-lift i ski-staza. Grad je imao 2.715 stanovnika na popisu 1991. godine, a danas vjerovatno nema niti tisuću. U Kupresu se nalazi nekoliko manjih hotela i privatnih apartmana, te nekoliko caffe-barova i restorana. 2017. godine Kupres je ušao u Guinessovu knjigu rekorda tako što se u njemu okupio najveći broj Ivana na jednom mjestu. Naime, okupilo ih se čak 2325.