Zlatibor – bombonjera Dinarskih Alpa

Kiša je već pljuštala prilično jako. Samo nekoliko trenutaka kasnije to je već bila prava oluja. Od Trebinja više nije bilo niti traga. Tako je jako lijevalo, da se skoro nije vidio prst pred okom. Većina auta se zaustavljala na proširenju pored puta. Lokve su se pretvarale u potoke, potoci u jezera samo sekundu kasnije. Vozio sam doslovno 30km na sat. Ali nisam htio stati. Ako stanem, ‘ko zna hoću li nastaviti. -Baš nam je prekrasno vrijeme, govori Marijana. -Super! Bar nam se svi miču s puta, odgovaram. Idemo dalje. Sreća što je Scenic malo povišen, pa iako smo vozili kroz nekoliko desetaka centimetara vode, uspješno smo se probili do Bilećkog jezera. Iako se i ono jedva naziralo, najgori dio oluje ostao je iza nas.Tako je izgledao početak našeg puta za Zlatibor, gdje su nas čekali naši prijatelji Milica i Peđa. Put kroz istočnu Hercegovinu nije baš najljepše iskustvo. Nekoliko “crnih točaka”, pojedini vrlo nepregledni i uski dijelovi ceste… čovjek mora biti na oprezu svaku sekundu vožnje. Tko zna kad su ih uopće posljednji put renovirali.

The horses pull the chariot on a small circular course.

Pozitivna stvar je, svakako, izgrađeni tunel, koji zaobilazi uspon na Čemerno, kojeg pamtim kao traumatsko iskustvo iz svoje najranije mladosti, kad bi sa starim Stojadinima išli na Tjentište s obiteljskim prijateljima, pa na Čemernom izgubili po nekoliko sati u snježnoj oluji, postavljajući lance na stare Tigar gume. Prolazimo ruševinu hotela, u kojem bismo tada odsjeli, kao i pored spomenika Tjentište. Malo poslije vozimo se i kroz Foču, Goražde i Višegrad. Prošavši granicu između Bih i Srbije, nekih pedesetak kilometara dalje na jugo-istoku, napokon natpis Zlatibor. Podsjetilo me na ulaske u alpska mjesta u Austriji – šume, prekrasna priroda i onda najednom lijepe kućice, male planinske bombonjere koje se sjaje i blistaju, prekrasno uređen centar mjesta uz jezero, desetci restorana i barova, trgovine robom i sve krcato posjetitelja, turista i domaćih ljudi. U Zlatiboru sam posljednji put bio još kao dijete, davnih sedamdesetih i pamtim jedno sasvim drugačije mjesto. Hotel Palisad je postojao i tada, ali većina objekata je nastala mnogo iza toga. Tako da je ovo bilo pravo iznenađenje. Pozitivno, naravno. A Milica i Peđa su se pobrinuli da nam pozitiva bude još i veća.

A caffe bar in the center of the small town.
A view toward the lake from the restaurant.

Naša polazna točka svako jutro bila je restoran-bar Mont, u samom centru Zlatibora, u kojem bismo doručkovali. Ono što nas je oduševilo bila je hrana, koja je još uvijek imala okus i miris hrane iz djetinjstva. Naravno, o cijenama neću ni pričati. Peđa je organizirao prvi dan tako da nas je najprije vodio na vodopad Gostilje, 25km daleko od Zlatibora. Prekrasna priroda koju smo gledali kroz prozor njegovog auta bila je samo uvod u ono što smo vidjeli nekoliko minuta kasnije. Parkiravši pored restorana Gostiljska vrela, nastavili smo dalje pješice uređenim pješčanim puteljkom do proplanka s kojih se spuštaju stepenice do samog dna vodopada. Sve je uređeno bez greške, ljepotu prirode ne kvari neki papirić u travi ili vodi, posjetitelji se očito trude da prirodu ostave onakvu kakvu je i zateknu. Ne znam da li je ljepši vodopad ili mali potočići koji se stvaraju u okolnom padu vode kroz šumu. Vrijeme je sunčano i toplo, tako da šetnja do vodopada i nazad uzbrdo, ostavlja traga u vidu kapljica na čelu i svlačenja u kratke rukave.

Green hills and valleys.
Pogled iz auta na putu prema Gostilju
Green nature in the springtime.
Prilazni put prema vodopadu
Small streams in the wood.
Prekrasna priroda vodopada Gostilje

Nakon Gostilja odlazimo u Sirogojno, malo mjesto na brežuljku, pokraj kojega je napravljen muzej na otvorenom “Staro selo“, koji uključuje arhitekturu, unutarnju dekoraciju kuća, način funkcioniranja posla i organizacije obitelji iz planinskih dijelova Dinarskog kraja. Muzej obuhvaća 5 hektara zemlje i ima pedesetak objekata premještenih iz obližnjih zlatiborskih sela. Prvi takav muzej napravljen je 1891. godine u Švedskoj. Nakon razgleda etno sela, ručali smo u restoranu Moj zavičaj u središu Sirogojna.

The interior of the old house.
Unutrašnjost starinskih kuća u Sirogojnu
The old village in the wood.
Staro selo Sirogojno

Slijedeće na redu bila je Stopića pećina, tek pet kilometara dalje na sjeverozapad. To je tek bilo istinsko oduševljenje. Pećina uređena za turističke posjete, s raznobojnim svjetlima kroz cijeli prohodni dio pećine daje glamurozni dojam najljepših europskih prirodnih atrakcija. Ime je dobila po zaseoku Stopići, duga je 1.691 metar i kroz nju protiče Trnavski potok, a čine je pet dvorana: Svijetla dvorana, Tamna dvorana, Velika sala s kadama, Kanal s kadama i Riječni kanal. Ulazni otvor u pećinu nalazi se na 711 metara nadmorske visine, a zaštitni znak su bigrene kade, udubljenja obrubljena kamenim zidovima, u kojima se skuplja voda i kaskadno se prelijeva stvarajući slapove.

A cave illuminated by the colourful lights.
Stopića pećina
A small stream in the cave.
Stopića pećina

Ovaj dan smo završili posjetom Užicu, gradu od 60.000 stanovnika, najviše poznat po Užičkoj Republici, prvom slobodnom teritoriju u Drugom Svjetskom ratu, organiziranom kao republika u jesen 1941. godine. Najveća atrakcija je Stari grad, tvrđava izgrađena između 12. i 13. stoljeća na vrhu strme litice kraj grada. S tri strane je okružena rijekom Đetinjom, a danas su ostale samo ruševine. U tvrđavi je svojevremeno, nekoliko godina u ljetnom razdoblju, organiziran teatar na otvorenom. Sam grad nije neka turistička meka, ali kao i svaki živi grad, puls mu daju mnogobrojni ljudi u barovima i restoranima i ulicama. I, eto, samo da dodam, u Užicama je rođen Nemanja Vidić, svjetski poznati nogometaš koji je osam godina igrao za Manchester United. 10 kilometara pješačenja bilo je dovoljno mnogo za prvi dan.

A street entertainer with guitar and crowded street.
Život na ulicama Užica
A main city square with the park.
Mali park u Užicama

Drugog dana čekao nas je posjet rezervatu prirode Uvac. 50 km južno od Zlatibora, parkirali smo se na obali kraj sjevernog dijela Uvačkog jezera, gdje nas je čekao čamac s vodičem/vozačem. Vožnja Uvačkim, pa potom Sjeničkim jezerom na jug bila je nešto posebno. Pejzaš iz najljepših snova, prekrasna priroda, zeleni borovi uz čistu vodu jezera, plavo nebo… stopostotno opuštanje duše i mozga. Ulazak u meandar okružen sa strmim liticama visokim i do sto metara samo je dodao malo adrenalina u ovaj prekrasan izlet. Rezervat prirode Uvac je poznat i po bjeloglavim supovima, vrsti orla lešinara koji imaju raspon krila i do tri metra. Ovdje je, uz kanjon rijeke Trešnjice, jedino stanište ove vrste u Srbiji. U rezervatu se nalazi 300 jedinki ove ptice, a mi smo na našem putu vidjeli dva gnijezda u liticama, s odraslim i još malim supovima. Osim supova, u rezervatu postoji još 103 vrste ptica, kao i 11 vrsta riba, te risovi, vidre i slijepi miševi.

The glitter of the cloudy sky in the lake water.
Uvačko jezero

Ploveći Uvcem i slušajući priče o ovom kraju našeg dragog domaćina, nismo ni primjetili da nas ciljano zaustavlja ispod jedne od viših uzvisina. Čamac je zaustavio kraj uskih metalnih stepenica, pa govori da izađemo, te da nas na vrhu stepenica čeka drugi vodič. Popevši se, između gustih stabala, vidjeli smo ulaz u još jednu pećinu. Kraj ulaza je stajao natpis Ledena pećina. Ova nije osvjetljena kao Stopića pećina. Unutra je mrkli mrak, ali je naš vodič imao nekoliko ručnih svjetiljki, pa smo krenuli malo dublje unutra. Pažljivo smo se kretali u koloni, a pejzaš špilje nas je ostavio bez daha. Ledene sige koje se prostiru duž cijelog puta kroz pećinu, godinama je stvorio razna ljudska lica. Svakako, jedan koji nas je najviše dojmio je lik Olia, iz popularnog dua Stanlio i Olio. Pećina se sastoji od dvorana, ukrasa, visokih stubova i draperija (prozirne sige u formi pločica na stijenkama špilja). Posjet ovoj pećini moguć je samo uz prethodnu najavu, tako da nije previše turistički popularna, pa možemo biti sretni što imamo prijatelje koji su nam omogućili posjet jednom ovako unikatnom mjestu.

The entrance in the cave.
Ulaz u Ledenu pećinu
A variety of the stalactites in the cave.
Lik Olia u stalaktitu

Tu nije bio kraj ovom izletu. Samo par desetaka metara dalje, počeo je uspon po stijenama na vrh ove uzvisine. Usponom od nekih stotinjak metara, skačući po stijenama, pentrajući se uz uske kamene ploče, a pod vama ostaje rijeka Uvac i njeni meandri, dolazimo blizu vrha i kročimo u gustu šumu. Puteljak ispod gustih krošanja stabala, daje malo hlada i olakšanja našim oznojnim tijelima. Mogu zamisliti kako je ovaj put prelaziti ljeti. Nakon petnaestak minuta dolazimo na Ledeni vidikovac. Kakav pogled! Kanjon Uvca vrluda pod nama lijevo-desno, supovi lete iznad, pa ispod naših glava, pokoja zmija prošišti u blizini i nestane u gustom šipražju. Nekoliko slika za uspomenu. Cijelo vrijeme s nama je bila i Beti, maleni simpatični bišon, kojoj ništa nije bilo jasno. Peđa ju je nosio u naručju cijeli uspon i ostala je zabilježena na svim našim slikama. Spuštanje je bilo nešto lakše od uspona, trebalo je samo paziti da se negdje ne skliznemo. Naš vodič je sav put prešao s nama, pa nas je onda još odvozio do mjesta na kojem smo ostavili auto i tu smo se pozdravili.

People climb the hill.
Uspon na Ledeni vidikovac
People walk through the wood.
Prolazak šumom do vidikovca
A panorama view of the river in the canyon.
Fantastičan pogled na meandre Uvca…
A big bird flies over the hills.
…i supove iznad naših glava

Mrtvi umorni sjeli smo u auto, a Peđa kaže: -Mislite da je ovo kraj!? E, nije kraj! Pa niste došli na Zlatibor da bi spavali. Pojeli smo ručak u restoranu Rival Drmanovići, a potom smo otišli do nekadašnjeg rekreacijskog centra Zlatar, hotela s bazenima i okolnim igralištima za razne sportove, koji zjapi prazan i napušten, a nalazi se na prekrasnom mjestu, na vrhu šumovitog brdašca s kojeg se pruža prelijep pogled na okolne brežuljke. Uistinu šteta da ovakav kompleks propada.

A dog on the glade with a view toward the hills and valleys.
Pogled s RC Zlatar

Dan smo završili posjetom obližnje Nove Varoši, gradića s 9.000 stanovnika, izgrađenog polovicom 16. stoljeća. Budući je Milica odavde, prvo smo posjetili njene roditelje, koji su nas dočekali kao neke uvažene goste. Toplina i gostoprimstvo koje smo osjetili i doživjeli ne može se mjeriti s ničim. Poslije smo prošetali po centru, popili piće i pojeli po kolač. Nova Varoš se nalazi na 1.000 m nadmorske visine, a odmah do centra gradića je donja stanica četverosjedežnice, koja zimi vodi skijaše do vrha skijaške staze iznad gradića, koja cijelom svojom dužinom ima umjetno zasnježivanje.

Grassy slope in the springtime.
Nova Varoš – dno skijaške staze u proljeće

Treći dan smo ostavili za oporavak od prethodna dva dana i skoro 20 kilometara hodanja i penjanja. Jutro smo proveli šetuckajući po mjestu, ispijajući kafe i uživajući u pogledu na jezero. U mjestu je zabavni Dino park s dinosaurima, igrališta za nogomet, košarku, tenis, možete se provozati u kočiji s konjima… Postoje tri legende o nastanku imena Zlatibor. Po prvoj Zlatibor je dobio ime po bijelim borovima sa žutom četinom boje starog zlata, koji je nekad prekrivao padine ove planine. Druga legenda kaže da je nazvan po bogatstvu borove šume koja je bila glavni izvor prihoda, pa su ga stanovnici uvijek hvalili: “Zlatan je taj bor”. Treća legenda kaže da je dobio ime po pašnjacima koji u jesen dobijaju žutu boju zlata. Na Zlatiboru nam se pridružila i Nevena s djecom, pa smo svi bili na ručku u restoranu Pećinar u Ljubišu, 25 kilometara udaljenom od Zlatibora. U prelijepom okruženju pitoresknog sela, proveli smo par sati u ovom popularnom restoranu, koji nudi izvanrednu domaću kuhinju.

A small river between houses in the village.
Okolica restorana Pećinar u Ljubišu

Slijedećeg jutra, na povratku doma, Milica i Peđa nisu odoljeli a da nam ne pokažu još dvije turističke atrakcije. Prva je bila Kusturičev Drvengrad, umjetno napravljeno selo sa starinskim kućama na brdu Mećavnik iznad Mokre Gore, na razmeđi planina Zlatibor i Tara. Ulice u selu nose imena poznatih osoba, pa su svoje ulice dobili Ivo Andrić, Ernest Che Guevara, Diego Maradona, Federico Fellini i mnogih drugi. U selu se nalazi galerija, biblioteka, kino Underground, slastičarna, restoran i suvenirnica, cijeli kompleks ima status grad-hotela s 4 zvjezdice, a Kusturica u njemu organizira filmski festival Kustendorf. Između ostalih, gosti ovog festivala su bili Johnny Depp i Jim Jarmusch.

The old village with wooden houses and lots of people.
Drvengrad

Druga atrakcija je Šarganska osmica. Ova pruga je nekad bila žila kucavica i poveznica istočnog dijela Europe s Jadranskim morem. Od 1925. do 1974. godine, popularni vlak Ćiro vozio je sve do Dubrovnika, a danas dio ove pruge na relaciji od Šargan Vitasa do Mokre Gore prolazi kroz 22 tunela, preko pet mostova, savlađuje visinsku razliku od 300 metara, ukupnom dužinom od 15 kilometara, u obliku osmice, pruža jedinstven doživljaj vožnje vlakom kao u stara vremena. Kroz stjenovite tjesnace i visoke usjeke, vožnja Šarganskom osmicom jedinstven je doživljaj.

An old railroad at the railway station surrounded by the wood.
Stanica Šarganske osmice Jatare

I tako je došao trenutak da se rastanemo s prijateljima, te produžimo dalje do granice s BIH, pa sve do Dubrovnika. Ovaj put nije bilo kiše i oluja… Vruć i sunčan proljetni dan, muzika u autu, radost u srcu, a veselje u duši.

A bunch of friends on the wooden bridge waves to the camera.